Novo normalno

 Mislim da svatko zna o čemu je riječ čim pročita naslov. Cijeli svijet se okrenuo, doslovce ja mislim ne postoji nijedan kutak na ovoj zemlji gdje se možeš sakriti od ovog strašnog virusa koji nam je svima promjenio život. 

Osim što se ne možemo družiti kao nekada ,ne možemo niti putovati kao nekada. Kad se sjetim što smo sve imali u planu,što smo sve htjeli raditi, sve je nekako palo u zaborav i jedino što nam je ostalo je to da pazimo na  jedne i druge, a i na sebe. 

Ja zaista više ne stignem šivati za druge, ne samo zbog corone nego uz djecu je to naprosto nemoguće.      Ali za prijatelje uvijek nađem vremena, zapravo oni nađu za mene jer ipak moraju ponekad malo pričekati. 

Ovo je zapravo jedan veliki tb u prošlost, u vrijeme kad je sunce sjalo, kad se moglo putovati gdje god si htio, kad si se mogao slikati bez maske na licu i grliti se i ljubiti se sa svakim, vrijeme za kojim većina nas baš pati i željno je. Zato na svu sreću imamo slikice koje nas podsjete da je sve moguće i da se samo moramo malo strpiti i vratiti će se nekako u normalu. Zaboraviti ćemo ovu karantenu od svega i jednostavno cijeniti ove male sitnice, ove male zagrljaje koje smo svi željni.                                             Na kraju dana sitnice čine ovaj život toliko lijepim. 

Zar nije predivan throwback? Sunce, osmijeh i pogled u daljinu ništa drugo nije potrebno. 

Pazite na sebe jer tada odmah pazite i na druge :)

Vrijeme leti....

Grozno mi je uopće započeti ovako rečenicu, ali prije skoro dvije godine sam zaista dobila puno tkanine, sva ta tkanina je bila u tako dobrom stanju da sam se ja zaista iznenadila. 

Jer je stara nekih dvadesetak ako ne i više godina.

Prije dvije godine sam sašila ovaj divan kaputić, više je za jesensko vrijeme nego za zimu i sram me je  reći ali sam skroz zaboravila na njega. Jednostavno nije došao na red, rekla sam da ću ove godine to ispraviti i da ću ga zaista češće nositi jer mi je bas lijepi.

Ovaj materijal je već neko vrijeme kod mene pošto je dosta teški znala sam da neću moći nikakvu suknju ili haljinu od njega napraviti, morala sam smisliti neki kaputić.
S obzirom da mi baš nejdu dobro gumbi, makar vježbam ali jednostavno mi ne ispadnu tako lijepi, odlučila sam da će to biti neki proljetni kaputić koji samo nabaciš na sebe.
Na burdi sam našla super kroj i odlučila sam krenuti s njim.

Prvo pravilo kod šivanje je to da prije rezanje sve dobro provjeri, dva puta provjera i onda rezanje.
Ja sam tu malo pogriješila pa nisam baš provjeravala jer sam se više mučila sa tkaninom jer imala sam ju puno ali opet ne baš dovoljno za sve što sam planirala. Uglavnom, da ne duljim jedan jako bitan dio kroja sam zaboravila nacrtati i izrezala bez njega.
Ne moram vam niti pričati kako sam se osjećala kada sam ugledala taj maleni dio na podu i kad sam shvatila što sam napravila. 

Na svu sreću dobro sam se snašla, pa sad ljudi misle da je to namjerno napravljeno tako, a ne zapravo moja greška.
Greške se uvijek mogu dogoditi ali to je tako nebitno ako završni produkt ispadne dobro, a i nakon dvije godine niti ja ne znam gdje sam pogriješila tako da sam dobro prepravila. 

Ova zadnja slika je zaparavo moja realnost, ne postoji trenutak kad sam sama, a pogotovo ako sam se odlučila ići slikati u novoj kreaciji. 

Ili se slikaju kraj mene ili eto odluče viriti ispod haljine, jer baš u tom trenutku je to morao učiniti. 

Ali moram vam priznati, ovakve slike su mi najdraže, prije bi se išla negdje uslikati i to bi bilo stotine fotke dok ne bi našla onu pravu, a sad bez šminke, čista kosa je vrhunac dana i selfie u ogledalo i ako uspijem pet komada uslikati to je vrhunac, jer moji mali twinsi moraju viriti ispod mamine haljine. 

Zato su takve slike najdraže i baš zbog njih ću češće obući ovaj kaputić.