nedjelja, 30. travnja 2017.

Eto to sam Vam ja.....

 Mislim da je vrijeme nakon svih ovih postova da se upoznamo.
Tko sam ja? Pa vrlo jednostavno, cura koja nije zavrsila nikakvu školu za šivanje nikakve fakultete za krojenje, nego jedan, zapravo jedan i pol tečaj šivanja i to je to. 
Ali nije to tako jednostavno kao što sam napisala. Pa da krenemo, zovem se Vesna i trenutno imam 29godina.
Od malih nogu sam nešto izrađivala, bilo to kućice za barbike, nakit od svega što sam našla u kući pa eto sve do šivanja. Oduvijek sam voljela imati nešto drugačije, nešto što nemaju svi, ali opet da je i drugima lijepo da bi i sami poželjeli da imaju to na sebi ili doma. 
Moja mama je bila krojačica, nažalost prerano je umrla tako da me nije ništa stigla naučiti, ali ko zna možda da je živa možda ja ne bi šivala. Nekako mislim da je njen duh još prisutan pa zato ja toliko volim i želim šivati. Mogu reći da sam taj talent od nje naslijedila. 

Šivam na njenoj mašini, ona je moje sve. Gledam ja i nove mašine sve te moderne, lijepog dizajna sa tipkicama i ostalim dodacima ali nekako moja bagatica je ipak moja bagat i dok se nas dvije slažemo neću je zamijeniti.
 Šivati sam krenula prije par godina kada su počele biti popularne torbice za mobitel.
Počela sam sve ručno dok nisam shvatila da bi mogla probati i na mašinu i to je početak svega. Nakon toga su brzo došle pismo torbe svih veličina i boja i onda sam malo gledala odjeću. 
Kupila materijal za 15kuna i odnijela krojačica da mi sašije  jednu jednostavnu haljinu.
Za to mi je uzela velike novce i shvatila da ja to mogu sama. Surfala sam po netu i našla Gogu, tečaj šivanja i krojenja, skupila novce i uplatila si tečaj od 60sati i to je bilo to.
Od tog dana šivanje je moj život. Da mi je netko rekao da će mi to biti moje sve, mislila bi da se šali.
Ne prođe skoro niti jedan dan a da ja nešto ne sašijem i zaista u tome uživam.
Volim drugima šivati, volim vidjeti osmijeh na njihovim licima, ali najviše volim kad me pitaju gdje sam to kupila, a ja sa ponosom kažem sama sam sašila.

Ponekad pomislim da mi je mama živa možda ja ne bi uopće šivala, vjerovatno bi mi ona sve sašila pa to ne bi bilo to. Zato kažu da se sve u životu sa razlogom dogodi pa tako i to.
Ja mislim da sa svakim zvukom naše mašine ona zaživi i još dugo će se čuti taj zvuk.....


 Ista mašina, iste nas dvije, kćer i mama koje su prekratko bile skupa, ali sad ih povezuje nešto neraskidivo i nešto što samo one osjećaju......

Nema komentara:

Objavi komentar